Tasmanijski đavo – njegov ugriz je među najjačim na svijetu i može da polomi kosti

Naučnici su utvrdili da ova životinja, srazmjerno svojoj tjelesnoj masi, ima jedan od najsnažnijih ugriza među živim sisarima mesožderima, nadmašujući po tom odnosu lavove, tigrove i vukove, prenosi RTS.

Crtani filmovi su generacijama predstavljali tasmanijskog đavola kao jednog od glavnih junaka svojih priča – pomahnitalu životinju koja sa sobom donosi tornado haosa. Stvarna životinja je znatno manje frenetična, ali u jednom pogledu animirana verzija nije pogriješila: njena snaga je zadivljujuća.

Kao najveći preživjeli torbar mesožder, težak između šest i dvanaest kilograma, tasmanijski đavo na svom zdepastom tijelu nosi jedan od najimpresivnijih sistema čeljusti u životinjskom carstvu. Pitanje koje se nameće jeste zašto je ova relativno mala životinja evoluirala tako da posjeduje ugriz sposoban da drobi kosti.

Snaga ugriza

Poređenje snage ugriza različitih životinja dugo je predstavljalo izazov u nauci. Apsolutna sila ugriza malo govori o snazi životinje u odnosu na njenu veličinu. Tim naučnika, koji su činili Stiven Rou, Kolin Mekhenri i Džefri Tomason, riješio je ovaj problem 2005. godine. U svom istraživanju razvili su metriku poznatu kao kvocijent snage ugriza (BFQ), koja standardizuje snagu ugriza prilagođavajući je tjelesnoj masi.

Kada su istraživači analizirali širok uzorak sisara, jedna vrsta se izdvojila kao šampion među živim mesožderima: tasmanijski đavo. Njegov BFQ iznosio je približno 181. Poređenja radi, veći predatori poput lavova, tigrova i vukova postigli su znatno niže vrijednosti – 112, 127, odnosno 136. Iako ovi krupniji predatori razvijaju daleko veću apsolutnu silu ugriza, nijedan se, srazmjerno svojoj veličini, nije približio tasmanijskom đavolu.

Lobanja sa zubima koji lome kosti 

Anatomija tasmanijskog đavola objašnjava ovu izvanrednu sposobnost. Njegova lobanja je kratka, široka i robusna, što omogućava pričvršćivanje neproporcionalno velikih i snažnih viličnih mišića pod optimalnim uglom za stvaranje maksimalne poluge. Zubi su mu specijalizovani: prednji sjekutići služe za hvatanje i kidanje plijena, dok su kutnjaci i pretkutnjaci prilagođeni drobljenju kostiju.

Ova anatomska struktura omogućava životinji da otvori čeljusti pod uglom od 75 do 80 stepeni i razvije silu daleko veću od one koja bi se očekivala kod životinje njegove skromne veličine. U praktičnom smislu, tasmanijski đavo je poput kompaktnog hečbeka koji ispod poklopca krije motor teškog kamiona.

Evoluciona trka u naoružanju

Snažan ugriz je koristan samo ako postoji razlog za njegovu upotrebu, a kod tasmanijskog đavola taj razlog je hrana. Iako je sposoban lovac, ova životinja je najpoznatija po svojoj ulozi lešinara. Ona je jedini veliki torbarski lešinar u Australiji, zauzimajući ekološku nišu koja zahtjeva efikasno iskorišćavanje leševa.

Njegov ugriz omogućava mu da pojede gotovo svaki jestivi dio lešine: kožu, mišiće, unutrašnje organe, pa čak i kosti koje mnogi drugi mesožderi ostavljaju za sobom. Na taj način dolazi do hranljivih materija skrivenih u koštanoj srži. U okruženju u kojem je svaki kalorijski unos važan, ova osobina predstavlja ključnu prednost za opstanak.

Tasmanijski đavo nije ni najveći ni najbrži mesožder, ali njegova evoluciona strategija pokazuje da u prirodi ponekad nije presudna sirova snaga, već sposobnost da se iskoristi ono što drugi ostavljaju za sobom. To je možda jedna od najimpresivnijih „supermoći“ koje je evolucija ikada stvorila.